Ja sam poput suze, nježna..Moj život je poput suze, prolazan..
Zašto je sve nestalo...I hoće li se ikad vratiti..
Stoji preda mnom i traži moj oprost. Ja šutim.
Ne prepoznajem njezino lice, kako li se samo promijenilo.
Ne prepoznajem joj glas, čujem samo neke nepoznate glasove. Je li to moja majka? Je li to zaista ona? Osjećam samo prazninu. Taj osjećaj je izbrisao sve preostale emocije koje žive u meni i ispunio svaki dio mog tijela, bez povratka, zauvijek. Kako li sam samo patila što nije bila uz mene kad sam je trebala, što nije dijelila vrijeme s jedinom kćeri svojom i što nije pitala kako li se samo osjećam zbog njenog odlaska. Sada više nema patnje, nema očaja, ali nema ni ljubavi. I dalje stoji preda mnom. U jednom trenu shvaćam da njezin povratak je besmislen, jer ništa njezino nije ostalo ovdje. Okrećem se bez ikakvog oprosta, bez riječi ili pravog poteza. Tiha molitva moga srca glasi: neka ode, samo neka ode. Ne mogu je gledati jer osjećam tugu, ne želim je čuti jer izaziva u meni bijes, ne želim da bude kraj mene jer nestale su sve pozitivne emocije koje sam nekad gajila prema njoj. No nekad je prošlost, nekad je bilo, nekad više nije sada. Preda mnom stoji samo praznina, i iako traži oprost ja ne čujem ništa.
Topli pozdrav od Vaše Dušice..
...pitanja bez odgovora...
Pretvorila sam se u mračnu sjenu što luta pustim ulicama, tiho prolazeći kraj sretnih ljudi. Ne uznemirujući ih. Mislila sam da mogu, da znam, da hoću živjeti, voljeti. Ali ne mogu. Svaka mala zraka moguće ljubavi ubrzo nestane, svaka mrva buduće sreće pretvori se u prah. I opet ostajem sama, bez potpore, ljubavi i nade. Razmišljam o različitim stvarima iz svoje prošlosti, o ljudima koji su me uspjeli povrijediti, o noćima provedenim plačući ili danima začinjenim tugom zbog njih. Mojih roditelja. Oduvijek su znali kako da od sretne djevojčice (kasnije djevojke) učine nesretno biće. Sad kada pomislim opet osjetim tu bol. Da, zaista boli, tako me snažno boli da jedva dišem. Tjeskoba koju osjećam, tuga i bijes jer su me napustili, očaj jer me ne razumiju. Tako sam sama, bolno sama, bez ikog u blizini, bez roditelja da me spase. A samo želim malo ljubavi, samo malo.. majku nisam vidjela tri tjedna (ne znam ni kamo je otišla na odmor jer nije mi rekla), oca nekoliko godina.. Da barem mogu promijeniti svoj život, sudbinu, izbaciti ih iz svog svijeta!! Počinjem ih mrziti, sve više, snažnije.. mislim da za njih uskoro više neće biti mjesta u mom životu, a tada neću dopustiti da se ikad vrate.. obećajem vama i SEBI! Ljuta sam, priznajem. Ljuta zbog ovih suza što se tako često javljaju na mom licu, što su dokaz da sam ljudsko biće, razlog da ne mogu biti kamen.. Može li me tko spasiti? Može li itko vratiti iskren osmijeh na moje lice? Gdje da pronađem utjehu? Što da učinim da im oprostim? Zaslužuju li uopće moj oprost nakon svega? Željela bih i molila vas da mi izložite vaše mišljenje…koji su pravi odgovori na postavljena pitanja..ima li uopće pravih odgovora? Ili rješenja moram pronaći sama?
Topli pozdrav od umorne dušice koja cijeni svaki vaš komentar..
I'm so hollow...
Kao da sam nešto predosjećala kada sam napisala svoj prvi post. Jučer sam dobila poziv. Poziv nakon određenih pravnih mjera od strane moje majke. Poziv pun kajanja i obećanja.
Kao i nekad davno, kada sam vjerovala svaku riječ svom tati. Bio je on. Isprva se nisam željela javiti, nisam mogla. No ipak je nešto pobijedilo ovaj strah u meni, kao da me obuzeo nalet hrabrosti i pružio mi snagu da ga poslušam. Obećao mi je mnogo, no sve se većinom svodilo na materijalne stvari, na ono što mi želi darovati ili kupiti. Odjednom me želi vidjeti, želi da izaberem poklon, da prihvatim ono što mi nudi i da sve zaboravimo. Nikad, ali baš NIKAD, ne želim zaboraviti sve neprospavane noći, sve suze, tužne izraze na mom umornom licu i one tihe patnje. Nikako neću da se sad sve vrati na početak, da mu pružim šansu i da me opet iznevjeri. Nema smisla da opet proživljavam svoju prošlost koja mi je nanijela toliko ožiljaka. Danas očekuje odgovore na brojna pitanje, jučer postavljena. Reći ću mu da sam mu davno oprostila njegove postupke, ali posljedice koje su izazvane nikada ne želim zaboraviti jer su ipak preveliki dio mene. Možda griješim što uopće ne razmatram prijedlog da ga posjetim, ali ne vjerujem da će mi ikada biti žao zbog toga. Bolje je da ova tuga ostane na ovoj razini, ne želim da postane veća ili gora. Majci još uvijek nisam rekla za razgovor, zapravo nisam imala ni prilike da joj kažem. Ona trenutno nije doma, evo prolazi već drugi tjedan da nije bila doma duže od 10 minuta. Ne osjećam se usamljeno, samo pomalo prazno..
..ova bol ubija i ovo malo života..
Nedavno sam napunila 17 godina. Sve je bilo savršeno, svi su bili sretni. Svi, osim mene. Ja sam jedina plakala oblačeći se za zabavu, jedina sam jecala proklinjući ovaj dan i jedina sam bila prividno sretna, s tužnim osmijehom na licu. Nitko nije shvatio da patim, nitko nije primjećivao moju bol. Tek slijedećeg dana nakon 3 satnog plakanja u sobi iz nekog sasvim običnog razloga ušla je moja majka. Nisam isprva željela reći ni riječi, zatvorila sam se u sebe kao uvijek. Tada sam samo izustila: «Tata».. Nije mi čestitao ni rođendan. Nije se javio već godinu dana. Zaboravio je na mene. Moji su se roditelji razveli prije 6 godina, on je otišao živjeti u drugi grad na drugom kraju Hrvatske i započeo novi život ondje. Moja je majka ubrzo započela svoj život ovdje, pronašla je muškarca koji misli da me darovima kupuje, a zapravo ga mrzim. Ona ga podržava, njoj je novac sve. On je toliko lagao o meni, tako me ocrnio, izmišljao stvari koje je pričao drugima, a moja mu je majka uvijek vjerovala. Ona često odlazi u njegov grad i ostaje po dva tjedna ne pitajući za svoju majku (koja je jedina ostala sa mnom u ovoj kući i koja mi je daleko najveća potpora u životu), a često ni za mene.
Sigurna sam da postoje ljudi s mnogo većim problemima, svjesna sam toga. No, neopisivo boli kad izgubiš svu roditeljsku ljubav, kada ljudi koji te trebaju voljeti, ne vole i kad se ne možeš pohvaliti ni jednom toplom riječju ili danu provedenom s njima. Ovdje želim samo malo potpore, malo razumijevanja i savjeta… jer polako gubim onu snagu koja je preostala..
